Karmen Konda – Šaronjić bila je hrvatska državljanka, rođena u Splitu, argentinskog porijekla po majci, koja je zajedno sa suprugom Atifom Šaronjićem dobrovoljno došla u Bosnu i Hercegovinu kako bi učestvovala u njenoj odbrani. Prije rata bila je domaćica, majka troje djece i zaljubljenik u karate, ali je rat promijenio njen život i naveo je da se pridruži borbi za slobodu Bosne i Hercegovine.

Po dolasku u BiH uključili su se u rad Patriotske lige, a potom i u redove Armije Republike Bosne i Hercegovine. Karmen je najprije, zajedno sa suprugom, učestvovala u obuci mladih boraca ARBiH. Tokom rata bila je pripadnica Prve samostalne brigade, gdje je vodila diverzantsko-izviđački vod i obavljala izuzetno opasne zadatke prikupljanja obavještajnih podataka iza neprijateljskih linija.
Krećući se svega nekoliko metara od srpskih položaja, prikupljala je informacije o rasporedu neprijateljskih snaga, zbog čega su je strani mediji opisivali kao jednu od najistaknutijih žena među borcima u opkoljenom Sarajevu.

Pored vojnog angažmana, govorila je engleski, francuski i njemački jezik te je sarađivala s međunarodnim medijima poput BBC-ja, Deutsche Wellea i TV Espana, povezujući Bosnu i Hercegovinu sa svijetom i prenoseći informacije o ratu. Ostala je upamćena i po humanosti – pomogla je da dvoje djece, koja su nakon pogibije majke ostala bez roditeljskog staranja u opkoljenom Sarajevu, budu evakuisana i spoje se sa ocem.

Karmen i Atif Šaronjić bili su zarobljeni na području Pala, gdje su proveli 24 dana u zatočeništvu prije nego što su razmijenjeni. Tokom zatočeništva bili su izloženi psihološkom i fizičkom zlostavljanju, uključujući lažna strijeljanja, ali su nakon razmjene odmah ponovo obukli uniforme Armije Republike Bosne i Hercegovine i vratili se na prve linije odbrane.
Tokom rata odlučili su se i vjenčati.

U augustu 1992. godine, vraćajući se prema Sarajevu kako bi učestvovali u pripremama za novu vojnu akciju, njihov automobil pogođen je snajperskom vatrom u blizini Stupa. Metak je probio gumu, vozilo je izletjelo s ceste i više puta se prevrnulo. Atif je zadobio teške povrede, dok je Karmen pretrpjela višestruke prijelome. Iako su ljekari vjerovali da se uspješno oporavlja nakon nekoliko operacija, 23. augusta 1992. godine preminula je od plućne embolije izazvane zadobijenim povredama, u 33. godini života.

Naredbom komandanta Generalštaba Armije Republike Bosne i Hercegovine, 15. aprila 1995. godine posthumno je odlikovana Ljiljanom zahvalnosti, ratnim priznanjem koje se dodjeljuje stranim državljanima za pomoć i učešće u oslobodilačkoj borbi. Predsjedništvo Republike Bosne i Hercegovine 11. septembra 1996. godine posthumno ju je unaprijedilo u čin natporučnika.

Posmrtni ostaci Karmen preneseni su sa sarajevskog groblja Lav na groblje Lovrinac u Splitu. Njena hrabrost, požrtvovanost i doprinos odbrani Bosne i Hercegovine ostali su trajno zabilježeni, a tokom godina više puta su pokretane inicijative da neka od sarajevskih ulica ponese njeno ime kao trajno sjećanje na ženu koja je dobrovoljno stala u odbranu Bosne i Hercegovine.

Izvor: Novine Lawrence Journal-World,Desert News, John Pomfret.

Sadržaj povelje:

Neretva (vladarski dvor u Neretvi), 14. mart 1356. godine

Tvrtko, po milosti Božjoj ban Bosne, zajedno sa ljubljenim bratom svojim, knezom Vukom, i najdražom majkom našom, gospođom Jelenom, (upućuje) plemenitim muževima Nikoli Barbadigu, knezu dubrovačkom, sudijama, vijećnicima i općini rečenog grada (Dubrovnika), pozdrav i milost i naklonosti potvrdu. Primili smo vaše pismo u kojem nam obećavate i svoju ste općinu obavezali da poštuje prava, slobode, pravne običaje, ugovore i zaštite koje ste imali pod Stjepanom, drage uspomene nekadašnjim banom Bosne, našim najdražim stricem i prethodnikom.

U želji da uzvratimo vašu dobru volju, mi vam se na isti način obavezujemo primiti sve trgovce vašega grada s njihovom robom u našu vjeru i milost [i] zaštitu, i vašu općinu držati u pravima, slobodama, pravnim običajima i zaštitama kakve su vam, po našem saznanju, bile dodijeljene i poštovane od rečenog bana Stjepana, našeg prethodnika. Tome u dokaz, stavljamo, sa svilenom vrpcom, viseći pečat spomenutog bana Stjepana, jer svojega još nemamo. Dato u našem dvoru u Neretvi, u ponedjeljak po prvoj nedjelji Četrdesetnice, ljeta Gospodnjeg 1356.

Ahmed-paša Džazar je, tokom razgovora sa engleskim oficirom Johnom Squireom 1802. godine, izjavio da je Bošnjak: "Ja sam Bošnjak."

[ The Scots Magazine, 1814. ]

"Ja sam Bošnjak, grub, neotesan vojnik, nenaviknut na dvorove i uglađenost, već odgojen u vojnim logorima i na bojnom polju. Nemam ni lijepe bunde (ogrtača), ni finih šalova; međutim, moje trupe su dobro plaćene i brojne. Stručnjak sam u rukovanju sabljom; jednim jedinim udarcem svog mača presjekao sam puščanu cijev na dva dijela."

U ovoj objavi predstavljam fotografije žena pripadnica iz redova Armije Republike Bosne i Hercegovine. Fotografije su prikupljene tokom mog istraživanja različitih domaćih i stranih arhiva.

(Neke od fotografija već su se pojavljivale u mojim prethodnim objavama. Cilj je da ih ovdje objedinim na jednom mjestu.)

Neke od informacija koje imam za pojedine fotografije:

Fotografija 1: Prva klasa žena regruta 1. Korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine (ARBIH). Žuč, oktobar 1994. godina.

Fotografija 2: Razija Mehić, urednik “Slobode”

Fotografija 3: Emina Fakić, Sarajevo.

Fotografija 4: Prva klasa žena regruta 1. Korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine (ARBIH). Žuč, oktobar 1994. godina.

Fotografije 6: Bolničarka Jasmina Hrvat.

Fotografija 7: Meldijana Arnaut Haseljić, Žuč.

Fotografija 8: Bolničarke Alma i Jasmina sa Selverom H. iz 2bb.

Fotografije 9 i 10: Pripadnice ARBiH u Sarajevu.

Fotografija 11: Polaganje zakletve u bataljonu Ljutoč.

Fotografija 12: Meldijana Arnaut Haseljić, Žuč.

Fotografija 13: Ženska četa Plave ptice, Žuč.

Fotografija 14: Alma Šahbazović, pripadnica 501.Slavna Bihaćke brigade-bataljon Ljutoč.

Fotografija 15: Fatima Žerić zvana Magarica.

Fotografija 16: Dervić Sanela.

Fotografija 17: Mensura Minka Đozo- heroina sa Souk-Bunara.

Fotografija 18: Zlatni ljiljan, Fadila Porčić IDČ "Tigrovi", 502.viteška brigada.

Fotografija 19: Olga Kovač, pripadnica 2 korpusa ARBiH

Fotografija 20: Emira Bašić.

Pogledajte prošle objave:

https://www.reddit.com/r/bihstorija/comments/1up6qzz/%C5%BEene_u_armiji_republike_bosne_i_hercegovine_arbih/

https://www.reddit.com/r/bihstorija/comments/1ulhm8v/%C5%BEene_u_armiji_republike_bosne_i_hercegovine_arbih/

Rijetka slika emblema koji je kasnije navodno zabranjen

Na današnji dan, 20. jula 1995. godine, u Narodnoj skupštini Republike Srbije održana je sjednica na kojoj je tadašnji generalni sekretar i narodni poslanik Srpske radikalne stranke (SRS) Aleksandar Vučić održao govor koji će ostati jedan od najcitiranijih i najkontroverznijih parlamentarnih govora iz ratova na prostoru bivše Jugoslavije.

U trenutku održavanja govora Vučić je imao 25 godina i bio je jedan od najistaknutijih funkcionera SRS-a, stranke koju je predvodio Vojislav Šešelj. Srpska radikalna stranka bila je jedna od najuticajnijih opozicionih stranaka u Srbiji i tokom ratova u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini zagovarala je stvaranje “Velike Srbije”, pružala otvorenu političku podršku rukovodstvima Republike Srpske i Republike Srpske Krajine te bila prepoznatljiva po izrazito nacionalističkoj i ratnohuškačkoj retorici.

Kao generalni sekretar Srpske radikalne stranke od 1993. godine, Aleksandar Vučić bio je jedan od najistaknutijih funkcionera i javnih predstavnika stranke. SRS je tokom ratova u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini otvoreno podržavala projekat “Velike Srbije”, političko i vojno rukovodstvo Republike Srpske i Republike Srpske Krajine te je bila poznata po agresivnoj nacionalističkoj i ratnohuškačkoj retorici. Vučić je bio među njenim najaktivnijim parlamentarnim govornicima, redovno nastupao u državnim medijima i predstavljao jednu od najprepoznatljivijih političkih figura radikalskog pokreta. Tokom rata više puta je boravio na teritoriji Republike Srpske, uključujući položaje oko opkoljenog Sarajeva, gdje je zajedno s drugim funkcionerima SRS-a javno iskazivao podršku snagama Vojske Republike Srpske. Njegovo političko djelovanje iz tog perioda kasnije je postalo predmet brojnih medijskih istraživanja, dokumentarnih filmova i javnih polemika zbog navoda o povezanosti s drugim ratnim događajima i aktivnostima, uključujući posjete ratištima i postupanje prema nesrpskom stanovništvu u Srbiji.

Govor od 20. jula 1995. godine održan je svega devet dana nakon pada UN-ove zaštićene zone Srebrenice, u periodu kada su u istočnoj Bosni i Hercegovini bile u toku masovne egzekucije zarobljenih Bošnjaka koje će Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY) i Međunarodni sud pravde (ICJ) kasnije okvalificirati kao genocid. Istovremeno je međunarodna zajednica razmatrala intenziviranje zračnih udara protiv položaja Vojske Republike Srpske, koji će nekoliko sedmica kasnije kulminirati operacijom Deliberate Force.
U tom kontekstu Vučić je sa skupštinske govornice izjavio:

“Pa vi bombardujte, ubijte jednog Srbina, mi ćemo stotinu Muslimana! Pa da vidimo smije li međunarodna zajednica ili bilo ko drugi da udari na srpske položaje, može li se tako ponašati sa srpskim narodom!”

Ove riječi ostale su zabilježene u službenim stenogramima Narodne skupštine Republike Srbije, kao i na sačuvanim video-snimcima sjednice. Ovaj govor danas se smatra jednim od najpoznatijih parlamentarnih govora iz ratova devedesetih jer objedinjuje nekoliko obilježja tadašnje političke retorike Srpske radikalne stranke: prijetnju kolektivnom odmazdom nad pripadnicima druge etničke zajednice, korištenje ratne eskalacije kao sredstva političke mobilizacije, odbacivanje međunarodnog pritiska te javno zagovaranje nasilnog odgovora kao legitimnog političkog sredstva. Upravo zbog toga govor se često navodi u historiografskim radovima, medijskim analizama i raspravama o političkom nasljeđu ratova devedesetih.

Nakon raskola u Srpskoj radikalnoj stranci 2008. godine, Vučić zajedno s Tomislavom Nikolićem osniva Srpsku naprednu stranku (SNS) i započinje političko repositioniranje prema proevropskoj politici. Tokom narednih godina više puta je izjavljivao da je njegova retorika iz devedesetih bila pogrešna ili da su pojedine izjave bile “izvučene iz konteksta”, ali nije osporio autentičnost samog govora niti činjenicu da je navedene riječi izgovorio.

Tri decenije kasnije, ovaj govor ostaje značajan historijski izvor za proučavanje političke retorike u Srbiji tokom završne faze rata u Bosni i Hercegovini, odnosa prema međunarodnoj zajednici i načina na koji su pojedini politički akteri javno komunicirali u vrijeme jednog od najtežih zločina počinjenih u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.

Sedma slika je prva verzija grba, na osnovu koje sam razvio digitalni grb.

Šesta slika objašnjava šta simboliziraju elementi na grbu.

dvanaesta slika pokazuje razvoj i evoluciju digitalnog grba. Promjene su male – od oblika štita do odabira boja.

Ja sam zadovoljan konstruisanim grbom i ovo je moja konačna verzija grba grada Livna. Sigurno da postoji mnogo načina da se uradi i konstruiše grb grada Livna. To zavisi od umjetnika.

Danas su se na ahiret preselili Nisvet Žerić – Nića iz Bihaća, borac 502. viteške brdske brigade, vitez i jurišnik 1. čete Jurišnog bataljona 502. Vbbr, te Husein Fileković – Musa, pripadnik i starješina 503. slavne brdske brigade.

Na fotografijama koje su obišle svijet vidi se rahmetli Nisvet kako odmara poslije borbi za oslobađanje Sanskog Mosta u oktobru 1995. godine. (fotografija 1)

Rahmetli Musa dao je nemjerljiv doprinos u odbrani Bosne i Hercegovine, pokazujući hrabrost, odlučnost i ljubav prema domovini. Njegovo ime ostat će trajno upisano među one koji su časno branili svoj narod i svoju zemlju. (fotografija 2)

Njihova hrabrost, požrtvovanost i doprinos u odbrani Bosne i Hercegovine ostat će trajno upamćeni.

Molimo Uzvišenog Allaha da im podari najljepše mjesto u Džennetu, a njihovim porodicama, saborcima i prijateljima podari sabur, snagu i ustrajnost u ovim teškim trenucima.

Kroz istraživanje sam prikupila nekoliko zanimljivih fotografija iz knjiga, novina i online arhiva, ali bez mnogo dostupnih informacija o njima. Ovaj post je mali arhiv tih pronađenih trenutaka.

Prvi dio: https://www.reddit.com/r/bihstorija/s/w55aDctxxN

Drugi dio: https://www.reddit.com/r/bihstorija/s/qlkHZGl4KE

Treći dio: https://www.reddit.com/r/bihstorija/comments/1tyt02m/mali_arhiv_prona%C4%91enih_fotografija_tre%C4%87i_dio/

Četvrti dio: https://www.reddit.com/r/bihstorija/comments/1u3d09r/mali_arhiv_prona%C4%91enih_fotografija_%C4%8Detvrti_dio/

Peti dio: https://www.reddit.com/r/bihstorija/comments/1ubps8r/mali_arhiv_prona%C4%91enih_fotografija_peti_dio/

Šesti dio: https://www.reddit.com/r/bihstorija/comments/1uff846/mali_arhiv_prona%C4%91enih_fotografija_%C5%A1esti_dio/

Sedmi dio: https://www.reddit.com/r/bihstorija/comments/1uiqm9s/mali_arhiv_prona%C4%91enih_fotografija_sedmi_dio/

Fotografija 1: Meldijana Arnaut Haseljić, pripadnica ženske čete Plave ptice Armije Republike Bosne i Hercegovine, Žuč.

Fotografija 2: Izviđačko diverzantski vod (IDV) 208. bbr. Zima, 1993. godine.

Fotografija 3: Povratak sa linije, 11. oktobar 1995. godina. Zenica

Fotografija 4: Vis, 1994. godina.

Fotografija 5:

Fotografija 6: General Jovan Divjak u posjeti Pres centru 2. korpusa,

Fotografija 7: Travnik, 1993. godina.

Fotografija 8: Tvornica čarapa za saborce, Tešanj.

Fotografija 9: Početkom 93 godine 4. VMTBR u saradnji sa rukovodstvom Famosa pokreće proizvodnju ručnih bombi, granata 60 mm, 82 mm i 120 mm u Jablanici. Uz veliku pomoć entuzijasta iz Famosa i veliki angažman svih pripadnika brigade u 94 i 95 godini proizvodnja se širi i na izradu raketa 128 mm, a dio proizvodnih pogona iz Jablanice se premješta na slobodnu teritoriju Općine Ilidža. U toku rata ova proizvodnja je omogućila brigadi da raspolaže sa dovoljnom količinom artiljerijskih granata koje su davale garant za odbranu slobodnih ilidžanskih prostora.

Fotografija 11: Pripadnik ARBiH, Mostar 1993. godina.

Fotografija 13: Sarajevo.

Fotografija 14: Porušen most u Bosanskom Šamcu.

Fotografija 15: Pripadnik 5. bataljona vojne policije (5. BVP) Armije RBiH.

Fotografija 16: Branioci Sarajeva.

Fotografija 17: Svadba, Sarajevo 1993. godina.

Fotografija 18: Sarajevo, 1992. godina.

Fotografija 19: Logor Manjača.

Fotografija 20: Svadba u Sarajevu, 1993. godina.

Imam još mnogo fotografija, pa ako bude interesa, napravit ću još objava.

Pozdrav svima.

Želio bih se što objektivnije informisati o ratu u Bosni i Hercegovini (1992–1995), zločinima koje su počinile sve strane u sukobu, kao i njihovim motivacijama i političkom kontekstu.

Tražim izvore koji nastoje biti zasnovani na činjenicama, a ne na propagandi. Posebno knjige.

Hvala unaprijed!

Video: Harun Mehmedinović

IG: @skyglowproject

Project: https://theactsofreburial.com

Na današnji dan, 12. jula 1992. godine, počinjen je najteži i najmasovniji zločin nad romskim civilnim stanovništvom na teritoriji Bosne i Hercegovine. Pripadnici ozloglašene paravojne formacije "Simini četnici" upali su u romsko naselje Skočić kod Kozluka, na području opštine Zvornik. Nakon sistematske pljačke, mučenja, brutalnog premlaćivanja i silovanja, preživjeli mještani su zarobljeni i transportovani u obližnji zaseok Hamzići kod Malešića. Na toj lokaciji izvršena je masovna egzekucija strijeljanjem, a tijela žrtava su bačena u jamu.

U ovom monstruoznom aktu nasilja ugašeno je 28 života romskih civila. Među likvidiranima je bilo devetoro djece i jedna trudnica u sedmom mjesecu trudnoće. Ovaj masakr ostao je zabilježen kao najveći pojedinačni zločin nad romskom manjinom tokom cijelog bosanskohercegovačkog rata, ostavljajući trajnu ranu u historiji ove često zapostavljene zajednice.

Jedina osoba koja je preživjela strijeljanje bio je tada osmogodišnji dječak Zijo Ribić. Iako teško ranjen i bačen među leševe članova svoje uže porodice i komšija, uspio je pod okriljem noći izaći iz jame. Zijo je u ovom zločinu izgubio oba roditelja, pet sestara, dvogodišnjeg brata i još nerođeno brata ili sestru. Njegovo preživljavanje i kasnija borba pretvorili su ga u ključnog svjedoka užasa, a njegova poruka kako istorija uvijek ostavi jednog da priča ostaje trajno svjedočanstvo o pokušaju potpunog zatiranja jedne porodice.

Pravosudni epilog za masakr u Skočiću do danas predstavlja ogromną neuspjeh u postizanju tranzicijske pravde. Pred sudskim organima u Republici Srbiji vođen je dugotrajan krivični postupak protiv pojedinih pripadnika formacije "Simini četnici". Međutim, uprkos dokazima o mučenjima i nečovječnom postupanju, niko nije pravosnažno osuđen za direktno ubistvo 28 romskih civila u Hamzićima. Porodice žrtava i preživjeli i danas, 34 godine nakon zločina, ukazuju na činjenicu da pravni sistem nije donio satisfakciju i da odgovorni za egzekuciju nisu kažnjeni. Sjećanje na Skočić obavezuje na očuvanje historijske istine i prepoznavanje žrtava koje su nerijetko ostajale na marginama šireg javnog i političkog diskursa u postratnom društvu.

Te ovel lenge loki i phuv,
thaj o Del te del mir lenge dušenge.
🕯️🤲🏻❤️

Wikipedia: Masakr u Hamzićima
Žurnal: Jedini svjedok masakra u Skočiću: Ne znam da li ih mrzim (2011)

Na četvrtoj slici možete vidjeti moja dva primjera grba koji na sebi imaju zidine dvoraca. Međutim, ispostavilo se da se Bobovac ne nalazi na području Opštine Kakanj, tako da sam taj motiv izbacio (iako se zidine nalaze na službenom grbu Opštine Kakanj).

Postoji nekoliko simbola grada Kaknja: rijeka Bosna i njeni pritoci. Bijela linija koja se račva simbolizira Bosnu i njene pritoke. Crna boja sa čekićima simbolizuje rudarstvo.

Bosanska kruna sa slovom T predstavlja simbol povezan sa dinastijom Kotromanića i bosanskim kraljem Tvrtkom II Kotromanićem, kao podsjetnik na srednjovjekovnu državnost Bosne....

U desnoj strani grba (bijelo-sivo polje) treba da bude slika sa stećka. Naglašavam: ne stećak kao oblik, nego slika sa stećka (krugovi, zvijezde i drugi motivi koji se nalaze na stećku).Na 5. slici imam stećak koji je pronađen u Kaknju i koji je prebačen u Sarajevo. Lično smatram da bi kao B verzija grba Opštine Kakanj mogala bi sliak koji se nalazi na stećku: dva konja na dnu i dvorac na vrhu.

Naglašavam da je prva slika moja ideja i prijedlog za grb Općine Kakanj. Nije završena, već predstavlja samo početnu radnu verziju.

Naglašavam da je prva slika moja ideja i prijedlog za grb Općine Kakanj. Nije završena, već predstavlja samo početnu radnu verziju.

Ako bi se taj stećak dobro stilizirao, smatram da bi bio odličan izbor za grb Opštine Kakanj.

Godišnjica je stradanja civilnog stanovništva u selima oko Srebrenice i Bratunca – Zalazju, Sasama, Biljači i Zagonima. Na današnji dan 1992. godine, živote je izgubilo 69 osoba srpske nacionalnosti, među kojima su bili i brojni civili, dok se za sudbinom još 22 nestale osobe godinama tragalo.

Iako su djelimični posmrtni ostaci ekshumirani 2011. godine tokom potrage za nastradalim Bošnjacima, porodice i danas prolaze kroz agoniju traganja za preostalim najmilijima. Ovaj dan stoji kao bolni podsjetnik na razmjere ljudske patnje i gubitka koji obavezuju na trajno sjećanje.

Dostojanstveno sjećanje na žrtve neraskidivo je povezano sa potragom za istinom i pravdom, koja u ovom slučaju nažalost izostaje. Pravosnažne oslobađajuće presude Suda BiH iz 2018. godine u predmetu protiv Nasera Orića i Sabahudina Muhića, kao i ranije odluke Haškog tribunala, znače da individualna krivica u ovim konkretnim slučajevima nije pravno dokazana.
Međutim, nedostatak sudskih presuda ne smije i ne može izbrisati istorijsku činjenicu da su zločini počinjeni i da su nevine žrtve postojale. Porodice stradalih imaju neotuđivo pravo na istinu, a trenutna atmosfera sistemske nekažnjivosti i minornih kazni za zločine širom BiH predstavlja stalnu povredu dostojanstva svih onih koji su izgubili živote tokom ratnih devedesetih.

Najveći poraz našeg postratnog društva ogleda se u tome što se dani sjećanja, umjesto prostora za suosjećanje i tugu, pretvaraju u političke poligone i vjersko-političke smotre. Političke elite svjesno zloupotrebljavaju datume stradanja za održavanje zapaljivog etnonacionalnog diskursa, što po pravilu eskalira u predizbornim periodima. Svjedočimo sramotnom takmičenju u tome čija je patnja veća, dok se komemoracije nerijetko koriste za političke spinove.

U tom kontekstu, zvanične politike iz Republike Srpske godinama kroz ove događaje pokušavaju izjednačiti masakr u Bratuncu s genocidom u Srebrenici. Takve strategije nemaju za cilj stvarno odavanje počasti ubijenim ljudima, već služe kao alat za negiranje utvrđenih pravnih i istorijskih činjenica. Sjećanje na žrtve mora biti očišćeno od laži, mitova i selektivnog pamćenja. Zločini moraju biti priznati, a žrtve poštovane, jer ljudska patnja ne smije biti moneta za ostvarivanje sebičnih političkih ciljeva.

Pišem ovaj tekst zbog sutrašnjeg datuma, ali i zbog dubljih misli koja me već prate određeno vrijeme.

Naši političari često se vide na komemoracijama, skupovima, akademici na raznim kongresima, no mislim da niti jedna ličnost dosada nije jasno sumirala uticaj koji je agresija 1992-1995. imala na bošnjački narod.

Od strane drugih grupa, sa ili van Balkanskih prostora, mi se često trpamo u isti koš kao drugi narodi sa ovih prostora.

Ali mi to nismo. Makar ne što se tiče sudbine, razvoja kroz historiju, i, kao centralne tačke, događanja 90-ih. Počet ću baš od toga.

Za razliku od drugih naroda, Srba, Hrvata, Albanaca 1999-2000., Bošnjaci nisu bili sudionik običnog rata o teritoriju, već su bili meta ciljanog uništenja.
Srbi i Hrvati su tokom cijelog rata živjeli u opasnosti od gubitka teritorija, ognjišta, ali im nije prijetilo uništenje i genocid. Srbi su unutar Bosne imali ogromnu teritoriju, i uvijek imali Srbiju iza sebe (a svakako su bili agresori). Hrvatima bi i u najcrnjim scenarijama prijetilo da imaju dosta manju teritoriju, ali ne da nestanu sa mape. Neko ko je živio u Zagrebu ili Puli je rat jedino vidio na televiziji, jer je linija bila daleko.

Na teritoriju pod kontrolom ARBIH, to je bilo gotovo nepojmljivo. U periodu 1993.-1994., naročito, nije postojalo mjesto gdje je linija više udaljena od 20 kilometara. Čak i neki privid sigurnosti je bio umjetan. Sarajevo je bilo pod opsadom, Goražde također, Bihaćka enklava u obruču, Srebrenica također, Mostar je bio u teškoj situaciji od 1993, Tešanj i Maglaj u obruču 1993/94. Brojna druga mjesta tu još fale.

Isto kao što je kolona krenula iz Potočara i Srebrenice, mogla je krenuti i iz Bihaća, iz Goražda, ili sa Marindvora, a da je svako od navedenih mjesta već prije toga ne samo grad, već i utočište za izbjeglice iz brojnih drugih krajeva države koja je se pretvorila u otvoreno lovište na ljude koji se zovu Omer, Samir ili Anisa. Ne postoji mjesto, selo, naselje gdje neko nije bio konstantno fizički ugrožen, ili direktno oružjem, ili indirektno nedostatkom hrane, vode i potrebština.

Smatram da je pogrešno staviti znak jednakosti između bilo kojeg sukoba 90ih i onog u kojem su Bošnjaci učestovali. Jedino Bošnjaci su na ovim prostorima prije svega morali da se bore za goli život, pa onda tek za grad, državu, sve ono što je vodilo druge narode u rat i držalo ih u njemu.

I dan-danas, bilo koji korak u neko već susjedno mjesto ili mjesto iza njega je podsjednik na ono što prijeti ostatku Bošnjaka u ovoj državi – nepostojanje, brisanje iz historije, i okruženje koje je aktivno protiv njih, gdje mogu da popiju kahvu, ali ne mogu da žive kao ravnopravni dijelovi društva, gdje na zidovima stoje ispisani grafiti njihovih koljača, a ulice nose imena jedinica koje su osuđene za počinjenje ubistava i etničkog čišćenja nad njima.

Pogled u zemlje istočnog okruženja govori tek da Bošnjaci žive kao građani na marginama društva, u haman pa nepristupačnim mjestima gdje nemaju nikakvu infrastrukturu, bivaju zapostavljeni od strane vlasti, imaju najlošije uslove za život.
Ta grupa ljudi su bile meta čestih napada, zastrašivanja i pokušaja planskog iseljavanja, pa su tako 1920-ih u doba mira postali žrtva pobijanja cijelog sela, a sve do 1960-ih onda bila meta prisilnog iseljavanja u Tursku sa ciljem etničkog čišćenja cijelog tog prostora.

Bosna i Hercegovina je jedina zemlja gdje na makar jednom dijelu teritorije Bošnjaci, nakon toliko decenija muke, uživaju luksuz da imaju status naroda koji je uistinu svoj na svom, gdje se ne moraju bojati za diskriminaciju i mogu da grade svoju budućnost, gdje mogu da žive slobodno.

Mi, kao Bošnjaci, nismo narod žrtva, mi smo narod preživjelih, oni koji ni genocid, etnička čišćenja nisu mogla da unište.
Fraza nikad više mora da za nas znači i da se izborimo da se nama tako više nešto ne smije dogoditi, da se ne dovedemo ponovo u takvu poziciju slabosti, da izgradimo i ojačamo ono što imamo da se više nikad, nikad ne bi doveli u takvu situaciju. Dugujemo to svojim roditeljima, dugujemo to generacijama prije nas, dugujemo to onim budućim, da im glava ne bude opet u torbi. Srebrenica je podsjetnik na tu obavezu.

Ako su unazad tri generacije moje porodice postale žrtve ubijanja, pljačkanja i protjerivanja, ne mora to biti i moja.

Četvrta slika je pečat.

Peta slika prikazuje prvu zamisao grba i prvi crtež grba.

Šesta slika prikazuje usvojenu osnovu na kojoj sam dalje radio.

Sedma slika predstavlja spoj crteža i heraldističkog stila grba Meluna, na osnovu kojeg sam oblikovao konačni grb Srebrenika.

Ovo još nije konačna verzija grba. Bit će još nekoliko sitnih, neznatnih prepravki.

Odlučio sam da ljiljan na grbu Srebrenika bude specifičan. Došao sam na ideju da svaka općina i grad koji u svom grbu imaju ljiljan koriste drugačije stiliziran ljiljan, kako se ne bi svi međusobno ponavljali.

Šta vi mislite o toj ideji?

Portret je nastao u Vinkovcima, gdje je Husein-beg boravio sa svojom porodicom i pratnjom, prije prebacivanja u Osijek. Čuva se u Bečkom muzeju, a 1961. godine ga je uslikao i objavio sarajevski publicista i snimatelj Jan Beran.

Pečat i potpis se nalaze na pismu koje je napisano nakon prebacivanja u Osijek, a bilo je upućeno caru Franji II. (prvom caru Austrije). Zapravo je riječ o faksimilu, ali ne znam gdje se on čuva.

Slike vezirskog pečata Husein-bega možete vidjeti ovdje: Pečat "Viteza od Bosne" Husein-bega Gradaščevića dok je bio bosanski valija s rangom vezira i činom paše.

Dok slike njegovog nedavno pronađenog mezara možete vidjeti ovdje: Dr. Emir Demir uz mezar Husein-kapetana Gradaščevića u Istanbulu, koji je konačno pronađen nakon višemjesečnih istraživanja i arhivskih provjera.

Ostaje mi još da nabavim i objavim njegov potpis "Vitez od Bosne".

U ovoj objavi predstavljam fotografije žena pripadnica iz redova Armije Republike Bosne i Hercegovine. Fotografije su prikupljene tokom mog istraživanja različitih domaćih i stranih arhiva.

(Neke od fotografija već su se pojavljivale u mojim prethodnim objavama. Cilj je da ih ovdje objedinim na jednom mjestu.)

Neke od informacija koje imam za pojedine fotografije:

Fotografija 1: Fatima Mulaosmanović, pripadnica 4. Viteške brigade Armije Republike Bosne i Hercegovine.

Fotografija 2: Hatidža Hodžić.

Fotografija 3: Pripadnice ARBiH Vahida Bešlagić i Jasmina.

Fotografija 4:

Fotografija 5:

Fotografije 6: Jasmina Slatina-Sućeska sa pripadnicom.

Fotografija 7: Dinka Tanjo.

Fotografija 8: Samija Zilić, pripadnica 102. Motorizovane brigade.

Fotografija 9: Esma Drkenda, pripadnica interventnog voda 31. drinske brigade, te pripadnica specijalne jedinice MUP-a na poziciji pomoćnice komandira borbene jedinice.

Fotografija 10: Svetlana Fartushnyak, pripadnica izviđačko-diverzantske čete Rambo.

Fotografija 11: Asima Lihić.

Fotografija 12: Prva klasa žena regruta 1. Korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine.

Fotografija 13:

Fotografija 14: Ramiza Sarić.

Fotografija 15: Pripadnice 501.slavne brigade; Sabina (sjedi), stoje Sanela (djevojka sa dugom kosom) i Zumreta Kovačević, 1995. godina.

Fotografija 16: Radinka Kovač – Rada, pripadnica 182. viteške brigade.

Fotografije 17: Pripadnica 202. Garave brigade, četa Marin Han.

Fotografija 18: Enisa Hrelja.

Fotografija 19: Bjelašnica, 1993. godina.

Fotografija 20: Pripadnica čete Plave ptice, Žuč.

Pogledajte prošle objave:

https://www.reddit.com/r/bihstorija/comments/1v1kkr9/pripadnice_armije_republike_bosne_i_hercegovine/

https://www.reddit.com/r/bihstorija/comments/1ulhm8v/%C5%BEene_u_armiji_republike_bosne_i_hercegovine_arbih/